Literatura

Zdenko Tonković, Vladimir Becić – retrospektiva (katalog), Umjetnički paviljon, Zagreb, 1984. Zdenko Tonković, Vladimir Becić (monografija), Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb, 1988.

ulje na platnu, 60.5 x 81.5 cm, signirano i datirano dolje desno, smeđom, "Vlad. Becić (1)936."

Informacije o istraživanju

Tridesete godine prošloga stoljeća u Becićevu opusu obilježene su sjajnim primorskim pejzažima s juga Hrvatske, posebno Orebića i trpanjskog kraja, gdje je redovito boravio tijekom slobodnih ljetnih mjeseci i vehementno slikao djela koja idu u red vrhunskih ostvarenja hrvatske likovne pejzažistike prve polovice 20. stoljeća. Koloristički realizam i tonski ugođene boje, začudno precizni široki potezi kista s kojima zatvara kadar slike - u faktografskoj i kromatskoj vrijednosti - odlike su njegova slikarstva koje i ova slika zorno pokazuje.

Svoju urođenu crtačku darovitost Becić je po dolasku u Zagreb (1904.) razvijao pohađajući privatnu umjetničku školu Mencija Cl. Crnčića i Bele Čikoša. Znatan poticaj njegovim slikarskim ambicijama bilo je istovremeno uvrštenje njegova akvarela na Prvu jugoslavensku izložbu u Beogradu, gdje mu se rad našao među djelima Kovačevića, Crnčića, Čikoša, Ivekovića, Meštrovića i drugih. Godinu poslije probija se i na izložbu Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu i po daljnje slikarsko obrazovanje odlazi u München, gdje prvo pohađa privatnu školu Heinricha Knirra, a potom i münchensku Akademiju. Studira u klasi Huga von Habermanna, i uz Račića, Hermana, Kraljevića i Nastu Rojc čini takozvanu "Kroatische Schule", odnosno likovnu grupu u hrvatskoj povijesti umjetnosti poznatu kao „Münchenski krug. Ubrzo, kao Račić i Kraljević, Becić ide njihovim stopama i odlazi u Pariz gdje od 1909. pohađa akademiju Grande Chaumiére. Po povratku boravi kod roditelja u Osijeku, prihvaća narudžbe za portrete i slika krajolike slavonske ravnice. Godine 1912. prihvaća posao nastavnika na Umjetničkoj školi u Beogradu. Poslije balkanskog rata živio je neko vrijeme u Bitoli, a tijekom Prvog svjetskoga rata krstari ratištem kao slikar - izvjestitelj te kraće vrijeme živi u Rimu i Parizu. Po povratku u zemlju smjestio se Becić na svom malom dobru u Blažuju kraj Sarajeva, gdje okuplja kolege slikare (Vilko Šeferov i Karlo Mijić) i utire put svom ekspresionističkom izrazu koji će tijekom tridesetih godina zavazda osvojiti naklonost publike i kritike. Ne prekinuvši veze sa Zagrebom Becić izlaže drugi put samostalno u Salonu Ullrich (1919.g.), na VII. Proljetnom salonu (1919/1920.g.) i na Međunarodnoj izložbi moderne umjetnosti u Ženevi, za koju je bio i jedan od izbornika. Godine 1923. Becić se nastanjuje u Zagrebu, postaje nastavnik na Umjetničkoj akademiji, gdje će tijekom tri desetljeća odgojiti niz naraštaja mladih slikara. Od tada će se u njegovu opusu vedute Gornjega grada, zagrebačke Katedrale ili rascvali voćnjaci Kraljevca i Šestina izmjenjivati s krajolicima Blažuja i primorskim vedutama Dalmacije čiji je redovni gost bio tijekom slobodnih ljetnih mjeseci sve do kraja života. Izložbom "Četvorice" (Babić, Becić, Miše, Vanka) u Salonu umjetnosti, zapravo u stanu osječkog knjižara Radoslava Bačića, 1928. počelo je novo razdoblje u stvaralaštvu Becića, a time i hrvatskog slikarstva. Četvorica su ubrzo postali "Grupa trojice" (1929.) koja je nekoliko desetljeća vodila i određivala smjer hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Becić je sudjelovao u Zagrebu na više od 15 velikih izložbi, a istodobno izlagao je u inozemstvu (Philadelphia, Boston) i drugim gradovima u domovini. Od 1934. bio je redoviti član HAZU. (B.R.P.)

Za pojašnjenja u vezi s postupkom licitiranja, troškovima kupnje, uvjetima jamstva, plaćanja i preuzimanja osvojenog lota preporučujemo da pažljivo pročitate/ponovno pročitate Pravilnik o licitiranju.

Za dodatne informacije o lotu i aukciji kontaktirajte Odjel umjetničkih savjetnika.