Literatura

Vladimir Lunaček, Intimna izložba: Maksimilijan Vanka, Salon Ullrich, XI. 1915. Grgo Gamulin, Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, Naprijed, Zagreb, 1987., str. 179-189 Nevenka Posavec Komarica, Maksimilijan Vanka – retrospektivna izložba (katalog), Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2002.

ulje na bakelitnoj ploči, 29.5 x 38 cm, signirano i datirano dolje desno, crnom, "(1)916 Vanka"

Zapamti

signirano i naslovljeno na poleđini "Maximilijan Vanka, Vesnice"

Slika sela iz okolice Marije Bistrice ide u red ranih slikarovih radova posvećenih zagorskom krajobrazu. Posebna je jer je slikana uljanim bojama za razliku od niza ostalih ranih i kasnijih pejzaža iz 20-ih godina izvedenih u pastelu i akvarelu. Posebna je i stoga što s jedne strane očituje Vankino oslanjanje na zasade „zagrebačke šarene slikarske škole“ koje mu je usadio Bela Čikoš Sesija u čijoj je klasi na Privremenoj višoj školi za umjetnost studirao, a s druge strane jer pokazuje odsustvo stilizacije te gestualnije poteze kista i slobodnije shvaćanje mrlja i boja nego što su u to vrijeme zagrebački Art Nouveau i prof. Čikeš nalagali. Ovom Vankinom iskoraku ka većoj autonomiji pejzažne slike prethodilo je trogodišnje usavršavanje pri Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Bruxellesu (1911. - 1914.) tijekom kojega se - u toj umjetnički vrlo živoj sredini – nagledao muzejskih postava i suvremenih likovnih ostvarenja, a na kraju i prometnuo u sudionika briselskog Trijenalnog salona sa slikom „Proštenjari“ za koju je nagrađen zlatnom medaljom kralja Alberta. Vrativši se u Zagreb kao laureat briselskog Salona odmah je dobio priliku samostalno izlagati u Salonu Ullrich tijekom jeseni 1915. Valja još istaknuti da je Vanka od 1915. do početka 30-ih godina svojim mondenim portretima, tonski usklađenim figuralnim kompozicijama, na koncu i koloritom korčulanskih pejzaža stekao u Hrvatskoj veliku popularnost i naklonost kritike te da mu je rad bio na cijeni u materijalnom i društvenom pogledu podjednako. Međutim, od njegova preseljenja u New York 1936. postupno se gasila veza između slikara i hrvatske likovne publike i kritike da bi nakon Drugog svjetskog rata posve uminula i to s hrvatske strane, a ne i Vankine. On je i u „američkim“ slikama zadržao motivsko-problematsku sponu „sa starim krajem“. Silenzio Vanka u Hrvatskoj je trajao sve do 1968. i donacije slikarove obitelji gradu Korčuli i JAZU koja je sadržava brojne slike američke provenijencije i manji broj hrvatske te vilu u Korčuli, gdje je danas smještena Memorijalna zbirka Vanka. Poslije otvorenja Zbirke sporadično su se javljali kritički osvrti, a kulminirali su 2002. poslije retrospektive održane u Galeriji Klovićevi dvori. Valja reći i to da kritičari nisu bili unisoni u vrednovanju prikazana Vankina opusa. Dio ih je zamjerao slikaru preveliku morfološku raznolikost i heterogenost preokupacija, drugi pak pretjerano fabuliranje i kićenje figuralnih kompozicija narodnosnog naboja poput slike „Bistrički proštenjari“ iz 1915. (NMMU, MG-2156) ili pak studija za fresku izvedenu 1941. u svetištu crkve sv. Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha što ih čuvaju tamošnja crkva i James Michener Art Museum u Doylestownu (Bucks County). Ipak, u jednomu su bili unisoni; svi su priznanje odali neporecivom Vankinom umijeću slikanja i svojevrsnom prodoru u ekspresivni izričaj na ranim slikama zagorskih krajolika. I sam Grgo Gamulin, autor dosad jedine sinteze hrvatske likovne umjetnosti 19. i 20. st., pišući o ranom Vankinom približavanju modernoj boji te je krajolike istaknuo „kao lijepe primjere originalnog trenutka umjetnosti hrvatskog krajolika“. (B.R.P.)

Za pojašnjenja u vezi s postupkom licitiranja, troškovima kupnje, uvjetima jamstva, plaćanja i preuzimanja osvojenog lota preporučujemo da pažljivo pročitate/ponovno pročitate Pravilnik o licitiranju.

Za dodatne informacije o lotu i aukciji kontaktirajte Odjel umjetničkih savjetnika.