Fotografije parcele su informativne i indikativne te ne mogu pružiti vrlo detaljan prikaz objekta iz svih kutova. Preporučujemo pažljiv fizički pregled parcele prije licitiranja.
Fotografije parcele su informativne i indikativne te ne mogu pružiti vrlo detaljan prikaz objekta iz svih kutova. Preporučujemo pažljiv fizički pregled parcele prije licitiranja.
Emanuel Vidović (Split, 1870. - 1953.) zasigurno je najveća slikarska ličnost Splita kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća. Već sa sedamnaest godina upisuje venecijansku Accademiu di Belle Arti kao student skulpture. Nakon nekoliko godina odustaje od formalnog umjetničkog obrazovanja i seli se u Milano, gdje zarađuje restaurirajući umjetnine i radeći crteže te izlaže svoja prva slikarska djela s venecijanskim motivima. Potom odlazi u Chioggiu, slikoviti ribarski gradić u Venecijanskoj laguni. Ondje upoznaje svoju buduću ženu s kojom se vraća u rodni Split, zaposlivši se kao nastavnik crtanja. Nakon sudjelovanja na nekoliko domaćih izložbi, 1903. godine prvi put samostalno izlaže u Splitu i Zagrebu, uz mnogobrojne pozitivne kritike. U naredna dva desetljeća, uz pomoć stabilnog nastavničkog prihoda, Vidović često putuje u Italiju i sve se intenzivnije bavi slikanjem te izlaže kako u domovini, tako u inozemstvu. Nakon Prvog svjetskog rata zatvara se u svoj atelje, uglavnom slikajući motive iz svog okruženja: splitsku luku, interijer ateljea i mrtvu prirodu. Tridesetih godina slikar povremeno boravi u Trogiru i tada slika većinom intimističke motive tamnijeg kolorita. Vidović ostaje vrlo produktivan i u starosti, slikajući mrtvu prirodu i reminiscencije na Split i Trogir svoje mladosti.
Slikarstvo Emanuela Vidovića se u početku, odmah po dolasku na Apeninski poluotok, razvija pod utjecajem Macchiaiola, grupe talijanskih, točnije toskanskih slikara koji su u potrazi za novim, izražajnim sredstvima počeli dočaravati prirodu pomoću mrlja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, slikar većinom izrađuje mrljaste impresionističke krajolike i osunčane vedute, izvedene fakturom Moneta i Pissaroa. Tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća, Vidović se još uvijek poigrava impresionizmom te koristi živi i titravi potez kista i jarki kolorit. Ubrzo, međutim, njegovim slikarstvom počinje prevladavati simbolistički ugođaj, mistični prostori na rubu apstrakcije i divizionistički, ponekad i potpuno monokromatski pristup boji. U međuratnim se godinama Vidović opet stilski transformira. Iz ovog razdoblja, kada povremeno boravi u Trogiru, datiraju njegovi prvi prizori interijera i mrtvih priroda. Splitski se slikar od tridesetih godina nadalje odmiče od svoje simbolističke faze i s novom zrelošću vraća likovnoj problematici svoje mladosti. Ovog puta podjednako je zainteresiran za interijere gdje provodi svoju svakodnevicu kao i za poglede na Splitsku luku. Obrise brodova, zgrada i predmeta opet definira širokim i otvorenim potezom kista, čistim, punim bojama i kontrastnim svjetlosnim naglascima.
Splitska luka je trajno prisutan motiv u Vidovićevom opusu te se javlja do kraja njegove karijere. Vedutu svog rodnog grada slikar gotovo uvijek prikazuje iz nekoliko ustaljenih točaka gledišta, više puta ponavljajući isti kadar – ponekad zasigurno i iz pamćenja. Ovim prizorima pristupa impresionistički, koristeći dvije ili tri boje kojima dočarava odraze zgrada i jedrilica na morskoj pučini te presijavanje sunčeve svjetlosti. Jedan je tipičan primjer i ovdje predstavljena slika Splitska luka, manjih dimenzija, koja s nekoliko drugih Vidovićevih marina dijeli gotovo identičnu kompoziciju. Čitav prvi prostorni pojas slike – više od trećine kompozicije – čini morska površina, dočarana žutim i plavim mrljama boje. Uniformnu morsku pučinu prekidaju dvije sumarno izvedene jedrilice i njihove oštri odrazi na površini mora, dok pozadinu čini plavičast obris grada Splita, prepoznatljiv po tek nekoliko specifičnih detalja. Vizurom grada dominira četvrtasti prikaz zvonika splitske katedrale, smješten u gornjem lijevom dijelu slike, prekriven skelama. Ovaj detalj, koji se ponavlja na više istovrsnih prikaza Splita iz Vidovićeva opusa, izravno upućuje na datum nastanka Splitske luke. Naime, obnova zvonika katedrale započinje već krajem 19. stoljeća, a njegov je gornji dio renoviran od 1903. do 1908. godine. Kako su skele maknute tek nakon toga te je zvonik ponovno otkriven splitskoj javnosti, valja pretpostaviti da je ovo djelo nastalo baš tijekom spomenutog petogodišnjeg razdoblja.
Literatura
ZIDIĆ, Igor. "Emanuel Vidović 1870-1953: retrospektivna izložba", Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb, 1971.
ZIDIĆ, Igor. "Emanuel Vidović 1870-1953: retrospektivna izložba", MTM, Zagreb, 1987.
ROTH, Ivan. "Kolekcija Vugrinec: Riznica hrvatske moderne umjetnosti", Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2019.
Dimenzije
width 59.5 cm, height 34 cm
Opis
ulje na platnu, signirano dolje lijevo, plavom, "E. Vidović”
Izlasci
1904.-1908.
DODATNE INFORMACIJE
Za pojašnjenja u vezi s postupkom licitiranja, troškovima kupnje, uvjetima jamstva, plaćanja i preuzimanja osvojenog lota preporučujemo da pažljivo pročitate/ponovno pročitate Pravilnik o licitiranju.
Emanuel Vidović (Split, 1870. - 1953.) zasigurno je najveća slikarska ličnost Splita kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća. Već sa sedamnaest godina upisuje venecijansku Accademiu di Belle Arti kao student skulpture. Nakon nekoliko godina odustaje od formalnog umjetničkog obrazovanja i seli se u Milano, gdje zarađuje restaurirajući umjetnine i radeći crteže te izlaže svoja prva slikarska djela s venecijanskim motivima. Potom odlazi u Chioggiu, slikoviti ribarski gradić u Venecijanskoj laguni. Ondje upoznaje svoju buduću ženu s kojom se vraća u rodni Split, zaposlivši se kao nastavnik crtanja. Nakon sudjelovanja na nekoliko domaćih izložbi, 1903. godine prvi put samostalno izlaže u Splitu i Zagrebu, uz mnogobrojne pozitivne kritike. U naredna dva desetljeća, uz pomoć stabilnog nastavničkog prihoda, Vidović često putuje u Italiju i sve se intenzivnije bavi slikanjem te izlaže kako u domovini, tako u inozemstvu. Nakon Prvog svjetskog rata zatvara se u svoj atelje, uglavnom slikajući motive iz svog okruženja: splitsku luku, interijer ateljea i mrtvu prirodu. Tridesetih godina slikar povremeno boravi u Trogiru i tada slika većinom intimističke motive tamnijeg kolorita. Vidović ostaje vrlo produktivan i u starosti, slikajući mrtvu prirodu i reminiscencije na Split i Trogir svoje mladosti.
Slikarstvo Emanuela Vidovića se u početku, odmah po dolasku na Apeninski poluotok, razvija pod utjecajem Macchiaiola, grupe talijanskih, točnije toskanskih slikara koji su u potrazi za novim, izražajnim sredstvima počeli dočaravati prirodu pomoću mrlja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, slikar većinom izrađuje mrljaste impresionističke krajolike i osunčane vedute, izvedene fakturom Moneta i Pissaroa. Tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća, Vidović se još uvijek poigrava impresionizmom te koristi živi i titravi potez kista i jarki kolorit. Ubrzo, međutim, njegovim slikarstvom počinje prevladavati simbolistički ugođaj, mistični prostori na rubu apstrakcije i divizionistički, ponekad i potpuno monokromatski pristup boji. U međuratnim se godinama Vidović opet stilski transformira. Iz ovog razdoblja, kada povremeno boravi u Trogiru, datiraju njegovi prvi prizori interijera i mrtvih priroda. Splitski se slikar od tridesetih godina nadalje odmiče od svoje simbolističke faze i s novom zrelošću vraća likovnoj problematici svoje mladosti. Ovog puta podjednako je zainteresiran za interijere gdje provodi svoju svakodnevicu kao i za poglede na Splitsku luku. Obrise brodova, zgrada i predmeta opet definira širokim i otvorenim potezom kista, čistim, punim bojama i kontrastnim svjetlosnim naglascima.
Splitska luka je trajno prisutan motiv u Vidovićevom opusu te se javlja do kraja njegove karijere. Vedutu svog rodnog grada slikar gotovo uvijek prikazuje iz nekoliko ustaljenih točaka gledišta, više puta ponavljajući isti kadar – ponekad zasigurno i iz pamćenja. Ovim prizorima pristupa impresionistički, koristeći dvije ili tri boje kojima dočarava odraze zgrada i jedrilica na morskoj pučini te presijavanje sunčeve svjetlosti. Jedan je tipičan primjer i ovdje predstavljena slika Splitska luka, manjih dimenzija, koja s nekoliko drugih Vidovićevih marina dijeli gotovo identičnu kompoziciju. Čitav prvi prostorni pojas slike – više od trećine kompozicije – čini morska površina, dočarana žutim i plavim mrljama boje. Uniformnu morsku pučinu prekidaju dvije sumarno izvedene jedrilice i njihove oštri odrazi na površini mora, dok pozadinu čini plavičast obris grada Splita, prepoznatljiv po tek nekoliko specifičnih detalja. Vizurom grada dominira četvrtasti prikaz zvonika splitske katedrale, smješten u gornjem lijevom dijelu slike, prekriven skelama. Ovaj detalj, koji se ponavlja na više istovrsnih prikaza Splita iz Vidovićeva opusa, izravno upućuje na datum nastanka Splitske luke. Naime, obnova zvonika katedrale započinje već krajem 19. stoljeća, a njegov je gornji dio renoviran od 1903. do 1908. godine. Kako su skele maknute tek nakon toga te je zvonik ponovno otkriven splitskoj javnosti, valja pretpostaviti da je ovo djelo nastalo baš tijekom spomenutog petogodišnjeg razdoblja.
DODATNE INFORMACIJE
Za pojašnjenja u vezi s postupkom licitiranja, troškovima kupnje, uvjetima jamstva, plaćanja i preuzimanja osvojenog lota preporučujemo da pažljivo pročitate/ponovno pročitate Pravilnik o licitiranju.
